Split pa ja

Intra me niki novi lik. Šta i On oće bit gradonačelnik.  Gradon upravjat. "Ne virujte in šta kažu da san na čelo metija tetovažu. I da se cilo vrime sunčan na plažu. Lažu. Ne virujte in šta kažu da minjan kolure ka i vi bičve - svako misec dan. Virujte meni jerbo ja san Bogomdan. I neman nike madeže čas na livoj čas na desnoj strani ust. I nisan porozan vengo san gust. Ništa u me a bija san i u Dume. Ruskon parlamentu dika. 

I cili san van smišan nakratko ošišan. I ne znan crvenit od stida i ne znan otkalen mi je ćaća a kamoli dida. I govorin da me svi razumu. Kmanskin, Kocunarskim, Blatinjanskim, iman problema mrvu zere s onin iz Špinuta.

Deklarativno determinirajući didaktička diferenciranja one šta seru po Gradu ja bi proganja. Redarima nikim komunalnim, kanalima nikim analnim, razlogima banalnim, ka ono tu je bila garant banana. 

Apstrahirajući arhaizme, anarhoizme s koje god oćeš strane oli prizme ... sitine se moje pričesti, krizme ... 27 rođendana kad san dobija gumene čizme ...torte Adidas patike šta mi cilo vrime vikala Izme! Izme! ... Kataklizme:

 haj u ku poezija

sican se Magazina kad su bili Mladi batali

ne pisen vise slova koja se zovu palatali

nisan vise od oni koji bi svaku da obali

na Zapadnoj obali:

Ja san ... Ja san ... iskrena je strofa

Ja san katastrofa:

za oto shvatit ne triba bit dotur, profa,

akademik

ol na štumik:

Tražin pismo

Pismo

Kojin cu se izjasnjavat

Zajebavat

Nenaspavat

Mirit merkalije unistenih torti

Oma nama sitin se Mare

Šta imala je pripune ormare

Pokala, medaja

Do karijere kraja

Mara Torti r. Veinović (Podvidača, Sanski Most, 17. kolovoza 1944.) je bivša hrvatskarukometašica. Supruga je državnog reprezentativca u atletici, hrvatskog atletičaraLavoslava Tortija. Sestra je državne reprezentativke Milke Veinović.^[1][2]

Djetinjstvo je provela u banatskom selu Česteregu u koje je doselila s obitelji 1948. godine, pa tako ima i srbijansko državljanstvo.^[2] Igrala je za Lokomotivu iz Zagreba iDalmanadu iz Splita.

U sastavu bivše jugoslavenske ženske rukometne reprezentacije osvojila je zlatno odličje na SP 1973. te srebrno odličje na SP 1965. i 1971. godine. Na svjetskom prvenstvu 1965. bila je proglašena za najbolje lijevo krilo. U anketi Sportskih novostiizabrana je za najbolju športašicu u Hrvatskoj 1973. godine.

Izabrana je za najbolju svjetsku rukometašicu za 1971. i 1973. godinu. U monografiji tiskanoj povodom pola stoljeća Međunarodne rukometne federacije, stavljena je među pet najboljih svjetskih rukometašica koje su ikad igrale, zajedno s Dankinjom Nielsen, Njemicom Kretschmar, Mađaricom Szterbinskom i Ruskinjom Turčinovom.^[2]

prilagođeni copy/paste: 

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000911/prilozi-sp5.htm

NEKADA I SADA POZNATA RUKOMETAŠICA MARA TORTI TIGRICA SA ŠALATE
Tada, tih godina, rukomet je bio brz, taktički dotjeran i lepršav. Danas je to gotovo grub i surov sport u kojem pobjeđuje sirova snaga, a sve manje talent i maštovitost. Zapuštene su rukometne škole u Hrvatskoj i mladi sportaši imaju vrlo malo prigoda naučiti ono bitno u ovom sportu. Vjerujem da smo bili talentirani, ali smo bili posvećeni radu i sa ljubavlju, željom i voljom posvećivali se rukometu Piše: Goran ČOP Tigrica sa Šalate, "leteća Mara", Mara Torti, ime koje je na svaki način obilježilo rukomet 70-ih godina. Velika hrvatska sportašica danas živi samozatajno i povučeno, u miru Maksimira posvećena je obitelji i "čeprkanju" po uspomenama kojih ima u izobilju. Onim vlakovima bez voznog reda po završetku rata sam iz Bosne došla u Zrenjanin. Nakon okončane osnovne škole i započinjanja gimnazijskog života počela sam se baviti rukometom, u prvu ekipu sam upala tek nakon jedne godine aktivnog bavljenja tim sportom. Za zrenjaninski Proleter sam igrala i kvalifikacije za Prvu ligu, uslijedio je kratak boravak u Beogradu gdje se nisam najbolje snašla. Provela sam neko vrijeme opet u Zrenjaninu da bih 1967. došla u zagrebačku Lokomotivu — govori Mara Torti. Sjajna ekipa Godine provedene među "lokosicama" najupečatljivije su razdoblje tog kluba od osnutka. Bile smo zaista sjajna ekipa, tu su bile Ana Titlić, Zdenka Ištvanović, Božena Vrban, Ljilja Štrkalj... Taj je sastav bio i okosnica reprezentacije koja je uzela dva srebra i jedno zlato na svjetskim prvenstvima, to je bila sjajna selekcija igračica koje je otkrio i savršeno vodio nedavno preminuli prof. Krešo Pavlin. Početak rukometa za Maru je značio boravak na krilnoj poziciji da bi vremenom presjedala na pozicije u vanjskoj liniji. Na SP-u u Anheimu 1971. počela je igrati na svim vanjskim pozicijama i na toj novoj poziciji se ponovno afirmirala kao rukometna klasa iznimne vrijednosti. Tada, tih godina, rukomet je bio brz, taktički dotjeran i lepršav. Danas je to gotovo grub i surov sport u kojem pobjeđuje sirova snaga, a sve manje talent i maštovitost. Zapuštene su rukometne škole u Hrvatskoj i mladi sportaši imaju vrlo malo prigoda naučiti ono bitno u ovom sportu. Vjerujem da smo bili talentirani, ali smo bili posvećeni radu i sa ljubavlju, željom i voljom posvećivali se rukometu. Da li se bavljenje sportom u to doba konkretno odrazilo na stanje žiro-računa? Nismo jurili za novcem Što se toga tiče igrala sam u krivo vrijeme jer smo ograli za zadovoljavanje osnovnih potreba, a možda je u tome i bila čar. Bio nam je motiv postići nešto konkretno u sportu, a ne poput današnje generacije juriti isključivo za novcem. Istovremeno s rukometnom karijerom bila sam i zaposlena, dotjerala do 28 godina staža da bih 1990. ostala bez posla. Vlasnica nekoliko svjetskih i europskih sportskih odličja, prije deset godina je bez objašnjenja ostala "na cesti", u proteklom desetljeću nitko od vrlih sportskih dužnosnika nije zakucao na njena vrata i legendarnoj rukometašici na nekakav, pa čak i na simboličan način ponudio neku pomoć. Na cesti Tako sam odgojena i školovana da ne kukam, da ne tražim i molim i možda i zbog toga nisam uspjela kapitalizirati rukometnu karijeru. Ne sramim se bilo čega raditi za poštenu plaću. Kada sam prije nekoliko godina namjeravala otkupiti sportski staž od mene je traženo 220 DEM za svaki mjesec otkupljenog staža, a povrijedilo me to, jer su tražili novinske članke stare 30 godina kojima bih potvrdila da sam negdje igrala. U Vašoj sportskoj biografiji ipak nedostaje i pokušaj pedagoškog rada, jeste li ikad razmišljali i u trenerstvu potražiti svoj logičan nastavak sportskog puta? Ne tvrdim da bih bila dobar trener jer nismo svi rođeni za takvu osjetljivu radnu poziciju. Ali, sigurna sam da imam dovoljno znanja za prenijeti na mlađe dio svog iskustva. K tome, postoji još jedan fenomen u ovoj zemlji da se žene vrlo teško probijaju, da su im trenerske pozicije gotovo zabranjene, jednostavno nema povjerenja i ženama se ne daje šansa. Prisjetimo se ipak i onih ugodnijih sportskih trenutaka, vratimo se nakratko u 70-te kada je utakmica Lokomotive ili državne reprezentacije bio prestižni događaj u zemlji. Doista, tih godina je Lokomotiva u domaćim natjecanjima samo nabijala gol-razliku, a u međunarodnim okršajima protiv pravih ekipa bili smo u centru pozornosti i na našim utakmicama se bez problema punila mala dvorana Doma sportova. Bilo je to pravo vrijeme u kojem su sportaši bili sportaši u punom opsegu i bez ikakve rezerve su se bavili svojim poslom pritom ne zaboravljajući na svoje obiteljske obveze, na obveze na poslu itd. Split je moj drugi dom Bolna točka RK Lokomotiva je svakako i nedostatak stila u oproštaju s igračicama. Nakon Nade Vučković, Bebe Rebrenjak, Zdenke Ištvanović i Mara Torti je gotovo istjerana iz zagrebačkog kluba. Nakon neuspjeha državne reprezentacije na SP-u 1975. u Ukrajini i samim tim neodlaska na OI u Montreal u Lokomotivi su procijenili da im Mara Torti sa svoje 32 godine više ne treba i da spada u krug "bivših igračica". Uslijedio je put u Split na poziv Dragice Palaversa-Mijač u splitsku Dalmu gdje je provela sljedećih pet godina. Posljednja utakmica Mare Torti odigrana je 27. travnja 1980. protiv beogradskog Radničkog. U Splitu sam provela pet lijepih godina, Split je na neki način moj drugi dom i svakako mjesto gdje sam provela najljepše godine sportske karijere. Otišla sam tamo bez konkretnijeg financijskog interesa. Klub mi je pokrivao putne naloge i elementarne troškove. Premda sam u to vrijeme imala ponuda i iz Austrije ipak sam se odlučila za Split jer mi je odgovaralo to društvo, i u tome nisam nimalo pogriješila. Nakon posljednje utakmice klub mi je poklonio televizor, a suigračice vazu, ne radi se tu o vrijednosti tih stvari već o ugodnoj sportskoj gesti koju nisam doživjela po odlasku iz Lokomotive. Sport vratiti sportašima	U Splitu sam provela pet lijepih godina, Split je na neki način moj drugi dom i svakako mjesto gdje sam provela najljepše godine sportske karijere. Otišla sam tamo bez konkretnijeg financijskog interesa. Klub mi je pokrivao putne naloge i elementarne troškove. Premda sam u to vrijeme imala ponuda i iz Austrije ipak sam se odlučila za Split jer mi je odgovaralo to društvo, i u tome nisam nimalo pogriješila. Nakon posljednje utakmice klub mi je poklonio televizor, a suigračice vazu, ne radi se tu o vrijednosti tih stvari već o ugodnoj sportskoj gesti koju nisam doživjela po odlasku iz Lokomotive OSOBNI KARTON Mara Torti je rođena 1944. u Sanskom Mostu. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata otišla je s obitelji u Zrenjanin gdje je sportski prohodala i prvi dodir s rukometnom loptom imala u RK Proleter. Nakon kratke neuspješne epizode u Beogradu i još kraće nove zrenjaninske epizode 1967. je došla u zagrebačku Lokomotivu. S zagrebačkim klubom je četiri puta osvajala naslov najbolje ekipe u državi, jednom je osvojen državni kup, a na svjetskim prvenstvima 1971. u Nizozemskoj i 1973. u Jugoslaviji proglašavana je najboljom rukometašicom svih svjetskih smotri. Uz zlato 1973., srebro u kolekciji Mare Torti datira iz Dortmunda 1965. i Anheima 1971. Nakon boravka u Lokomotivi pet je godina provela na splitskim Gripama. Dva nogometna pogotka U gotovo 20-godišnjoj sportskoj karijeri Mara Torti je odigrala nešto više od 550 utakmica, zabila je preko 2000 golova, a sredinom 70-ih okušala se i kao nogometašica. Zabila je u dresu reprezentacije dva gola Italiji i to je svakako sportski presedan bez konkurencije. Iako je suprug Lavoslav Torti bivši atletski rekorder u njihovom braku dva rođena sina nisu pokazali nikakvih sportskih ambicija. Uz podsjećanje na slavne dane, uz brigu oko obitelji i borbe oko umirovljeničkog statusa(?), velik dio vremena Mara Torti provodi s Bazom, jednogodišnjom mađarskom vižlom.
Pratite li danas sport, ovaj zahuktali sportski biznis u kojem vaši nasljednici recipročno svojoj kvaliteti u usporedbi s vašom dobivaju ektra honorare za svoje dosege? Zanemarene su osnovne sportske vrednote, tu se uguralo svakakvog svijeta, uglavnom političara i ljudi spornih moralnih i ljudskih kvaliteta. Sport bi trebalo vratiti autentičnim sportašima, jer sportaš zna srž i jezgru kompletnog funkcioniranja tog segmenta društva. Šteta što iz godine u godinu upropaštavamo priliku jer smo nadarena nacija za ekipne sportove. Maru Torti je teško vidjeti na rukometnim ili uopće sportskim priredbama, osobna katarza u posljednjih deset godina u njoj je gotovo "spalila" želju za neposrednim svjedočenjem sportskim utakmicama. Nedavno sam došla na trening Lokomotive i tamo vidjela apsurdnu situaciju da su se djevojke žalile na režim treninga, na uvjete rada, na trenerove odluke i sl. U moje vrijeme trening od 2-3 sata bio je u potpunosti odrađen jer nam je bilo besmisleno potrošiti tri sata svog vlastitog vremena da to kvalitetno ne učinimo. Ipak, legendarna rukometašica prati silaznu putanju rukometnog sporta i nepojmljivim doživljava sve češće poraze naših selekcije od nekad anonimnih europskih rukometnih nacija.