Split pa ja

Početak, ka i svaki težak. Spliskijudi? Radnik. Težak. Prošla su ta vrimena. Inspiraciju dala mi žena. Stil drugačiji? Samo vizuelno. Rječima mojim. Da te nasmiju.

Obilazit ću ih. Pse u drugi plan. Iden ih tražit. Nać. Nasmijat. Rječju se njihovom i smješkom grijat.

Stari splićani. Stare splićanke. Nekad ih je bilo na mašure.

nekad ih je bilo na mašure
koji lipi momci, koje lipe cure

Evo prve. Zaslužila je. Inspiracija je. Zove se Senka. Senka B. Rekla mi je i prezime ali ću ga zadržati za sebe:

ma nije ovo! Bog s tebon!
Ovo je slika Mare Žebon.

... udavala sam se ali nisam u Crkvu.Ja Vas sad snimam. Na bobitel. Ako Vi to dozvoljavate...može!ali nismo se dogovorili oko popa On bi tija Grubišića a meni se Grubišić zamirija ja neću da grišim da mi Grubišić bude svećenik a vjenčanje će biti ovdi na Baćama ... 

... oćete li ponoviti mi ono za Debeljaka zapisa san da ne zaboravim ali bi volija da rečete sada kada se snima. Kako Vi, kao baba unuka koji radi u Škveru, kao građanka ovoga grada, kaosin mi je kapetan duge plovidbe, sad je u Kapetaniji doli, a unuk mi radi uŠkver.E?Oni hoće dat DebeljakuE?šta ne zna, ja san sigurna, šta ne zna njanka da je more slano. Šta može radit? Brodove od papira ka šta sam ja svomen unukumože On radit svašta...

Može On, rećemo, prodat starog željeza kojeg u Škveru ima po našim slobodnim procjenama 700.000.000. kuna. Znači, samo da nas zatvori, da uzme sve staro željezo šta je po podu, sve strojeve, dizalice, sve da to izriže i proda u staro željezo Njemu je dobro - zaradija je. Moj unuk Vam je inžinjer elektronike. Čak je, iz svoje grupe, njih četiri bilo pohvaljeno. 

Nemojte mi se falit unukom falite mi se sinom! Nije unuk Vaš. Sin je Vaš! Pa falim se unukom ... NEMOJTE MI SE UNUKOM FALIT! SINOM SE FALITE! ... Moj sin Vam je doli u kapetanijiE? Šta on radi? Lovi ribu? Inspektor je sada.An! Inspektor! A dobro mu je onda! Svima inspektorima je u Hrvatskoj dobro... i ovaj - baš je na televiziji bilo kad je bija onaj šta je preživija ... kako se zove? ... Lučin. Vatrogasac. Onda je moj Boris, osim što je doša gori na pozornicu za diplomu još jedan put pozvan i za pohvalu - iz grupe četiri - i On ti je *** (nerazumljivo)*** europskoj uniji posla, ali to su naši mozgovi. To triba ostat ovdje. Ja sam pomagala da On završi to školovanje. Triba On ostat ovdi. 

Priko Viktorova ramena do ova dva goluba

Ovo su van Božo i Kata sitili me "Zlatareva zlata"

To je točno. Samo di će ostat? Sa Debeljakom? Sa Todorićem? Sa Čačićem ... sa ... žaj mi je ove mladosti. Ža je i meni. Neka. Neka nam. Za to smo se borili. Jeste li bila partizanka? Niste. Ustašica? Domobranka? Jeste li učestvovali u ratu? ....???? ... ja Vas malo provociram. Namjerno...***neću zaboravit ... nisam gledala Nediljon u dva ono šta je bilo na televizijie čuja sam. Ne morate. Možete pogledati na HTVovoj stranici.

malo na tablića ... ne? na bele? ne! e lule lule! uvik na briškule!

Lanđo i Čičo, nisu baš, ali su Suljo i Đemo 100% fetivi - igraju na šah taman šta su marendali i izili (rekli bi fetivi) grah

Lanđo misli: ne budeš li bacija karika jebat ću ti susidu
ovi sidi šta sidi misli na fanta dinari - liči mu na didu

 

 

 

40 godina braka im je u dvanaesti misec.
Izgledom pare da imaju toliko života.

Brk mu se fali materon šta ima 83

I još drva na leđiman nosi

Ki cekin zdrava

Ne smetaju jon ni kiše ni vitri

Čestitan im od srca. I Bože daj srili se u zdravlju i veselju i na 50, 60, 70godišnjicu.

Katić Radivoj (80)! Nevjerovatnih 80. Zašto nevjerovatnih?
Zato jer je izgledom bolji, jači, tvrđi, moćniji, lipši, žveltiji, mlađi, pametniji, brkatiji, krakatiji, srčaniji, neživčaniji, rukatiji, bogatiji i bolje dentjere od moje. A meni 51. A to ka teško. Bit jači, tvrđi, moćniji, žveltiji, lipši, mlađi, pametniji, brkatiji, krakatiji, srčaniji, neživčaniji, rukatiji, bogatiji i bolje dentjer od moje. Katić Radivoj - Vrlika - Koljani.

... onu gori, veću nisam joj moga kupit, ali jesan ovu manju, jer joj je i cijena manja. Cijena? Sitnica. Sitnica!
Koliko je tu mašte, znoja i stakla i žica!
Sitnica. Sitnica!
Koliko je tu truda i zabluda i svitla šta će sve svima pokazat.
Sitnica. Sitnica.
Ka i ova doli drvena brodica. Raula Goldonija. Voli ja bi da san je kupija pa Ti je poklonija. Cijena? Sitnica!
Koliko je tu mašte, pota i drva bez žica!
Sitnica. Sitnica!

Jel? Ma imam ja i snimljeno... da su povraćali šta je govorija.Slušala sam Bujicu - bude interesantan ... bija je sinoć onaj gospodin šta govori o Karamarku ... je mi drago kad neko potvrdi moje laičko mišljenjeJeli smite sad reć ime kad ste rekli Karamarko? Ime za moju čitalačku javnost? Njih sedam? Njih sedam! Senka. Senka ..... (rekla je i prezime a ja van ga, vas sedam, neću otkrit. Poradi njenog unuka, sina, mene, Splita, Hrvatske, Europe, jer opasne su nam takve. Od 80 godina, šta su samoštaihnijedašakvitrasrušija, 80 godina a surfaju internetom, facebook svijetom, opasne su takve: ništa ih hranit - žive ih sahranit - šta bi reka gospodin Sadam, oli gospodin Gadafi oli mu prijatelj diktator Aladeen)... a nisan Vam ja na Facebooku. Nisan Vam ja član niti jedne udruge, stranke, sindikata pa ni društvene mreže. Volim se družit ali ne udružit. Razumite? Ja jesam. Vidite: imam jednoga prijatelja šta je iz Perušića ... ja, poslije "Jugovinila" radila sam u PlaškomE?često sam prolazila kraj PerušićaE?Al On sad živi u Chicagu. Znate?

 Znate?
Pa mi priča koliko naših školovanih traži da dođe tamo. Pa to su naši ljudi! Pa mi trebamo te školovane ljudetako je, tako je. Ima sam razgovor za Blog sa znanstvenim novakom, gospođicom Jelenom iz grupe doktora Đikića. Znači radila je, virujem da radi još uvjek na istraživanju lijeka protiv raka. Sama od sebe mi veli, neupitana, koliko je Država uložila u njeno obrazovanje da bi mogla prepoznat, ličit, sprječit rak i - na kraju obrazovanja - aj to radi negdi van Hrvatske. Znači ne moš radit protiv raka u Splitu, Hrvatskoj, moš u Bernu, New Yorkuto je žalosnoeto, to je žalosno.Ali zato nije žalosno da se daje ... Dinamu i ... neznam kome ... čak i Škveru mome toliko novaca a hrvatska pamet da se toliko ne cjeni - jer više vride noge ili ruke ili 2 m tila jednoga prosječnog sportaša nego tri mozga jednoga Đikića, Radmana ili Koraćke. U Hrvatskoj.Gospođo Senka! Ja san ovdi kad me noge donesu. Relativno često. Slikava sam. Priča sam. I jedva čekam da se još jednom trevimo. Ja ću zbog Vas i vaše familje napisat samo Senka - neću ....i ovaj razgovor snimljen na mobitel ću prenijet od riči do riči. Meni je interesantan. Meni je uspomena... unuk i sin su mi iz prvog braka... ja sam Vam ... znate Đurđicu Bjedov? Da znan li? Ja je naučija plivat!

http://www.pk-mornar.hr/index.php

http://www.hrvatski-plivacki-savez.hr/Sadrzaj/Plivac.php?plivac=19101014000002&prvi=t

Legende Rođena: 05.04.'47  Link na HPS podatke Đurđa Bjedov, član PK Mornar, prva je olimpijska prvakinja u plivanju na 100 m prsno, jer je ova disciplina stavljena na program Igara baš u Meksiko Cityju 1968. Prvakinja Jugoslavije bila je 19 puta (od 1962. do 1968) u plivanju prsnim, mješovitim, leptir i slobodnim stilom (samo u štafeti 4 x 100 m). Višestruka je rekorderka za reprezentaciju Jugoslavije nastupila 46 puta, a po završetku plivačke karijere posvetila trenerskom pozivu. Đurđa Bjedov, plivanje, 100 m prsno - ZLATNA MEDALJA REZULTATI (33 natjecatelja iz 20 država).- Kvalifikacije: 1. sa 1:17,7 OR; polufinale: 2. u kvalifikacijama (5. ukupno) sa 1:17,1. Finale: 1. Đurđa Bjedov (YUG) 1:15,8 OR 2. Galina Prozumenščikova (URS) 1:15,9 3. Šeron Vikman (USA) 1:16,1 4. Uta Fromater (GER) 1:16,2 5. Keti Bol (USA) 1:16,7 6. Kjoe Nakagava (JPN) 1:17,0 7. Svetlana Babanjina (URS) 1:17,2 8. Ana Norbis (URU) 1:17,3 Đurđa Bjedov, plivanje, 200 m prsno - SREBRNA MEDALJA REZULTATI (31 natjec / 20 država). – Kvalifikacije: 3. u grupi sa 2:50,2 (7. rezultat prije finala). Finale: 1. Šeron Vikman (USA) 2:44,4 OR 2. Đurđa Bjedov (YUG) 2:46,4 3. Galina Prozumenščikova (URS) 2:47,0 4. Ala Grebenikova (URS) 2:47,1 5. Keti Džemison (USA) 2:48,4 6. Svetlana Babanjina (URS) 2:48,4 7. Čieno Šibata (JPN) 2:51,5 8. Ana Norbis (URU) 2:51,9

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19991216/sport2.htm

ĐURĐICA BJEDOV NAKON NAJAVE DA JE NAJBLIŽA NASLOVU SPORTAŠICE STOLJEĆA: GUŠTAT ĆU, SILNO GUŠTAT! Asti sto! Ajme, ne znam što bih vam rekla. Zatekli ste me. Da se radi o nekomu drugomu, znala bih i osjećala o kakvom se priznanju radi za jednoga sportaša, ali, kako sam ja u pitanju, pomalo se i bojim. Nisam još svjesna svega toga, no, znam da ću guštat’, silno guštat Piše: Marko BILIĆ Među lauretima našega lista plivačica Đurđica Bjedov, zlatne olimpijke iz Meksika 1968., ima posebnu težinu. Sudeći prema glasovima koje je do sada dobila, Đuke će, gotovo je izvjesno, biti proglašena najboljom sportašicom Dalmacije i Hrvatske u 20. stoljeću! Oni koji su bili birani za najbolje u jednoj godini kažu da je to fantastičan osjećaj, kruna karijere, nagrada za sav uloženi trud i rad... Kako se onda osijeća najbolja sportašica u cijelome stoljeću!? Asti sto! Ajme, ne znam što bih vam rekla. Zatekli ste me — Đuke će isprekidanim, nesigurnim glasom, punim nevjerice. — Svi ti epiteti pomalo me zbunjuju, malo mi je i nelagodno... Živim običnim, normalnim životom, ne mogu zamisliti da se takve stvari mogu meni dogoditi. Da se radi o nekomu drugomu, znala bih i osjećala o kakvom se prizanju radi za jednoga sportaša, ali, kako sam ja u pitanju, pomalo se i bojim. Nisam još svjesna svega toga, no, znam da ću guštat’, silno guštat. Znači, još će jednom iz Švicarske potegnuti prema svome Splitu, za uzeti novo priznanje. Prije mjesec i pol bila je na proslavi 50-godišnjice njezina Mornara. Prije 31 godinu otišla je u Meksiko kao članica štafete 4x100 metara mješovito. Pojedinačni nastupi bili su joj u drugome planu, nitko od nje nije očekivao bilo kakav uspjeh. Ona sama, sanjala je peto mjesto. A doplivala je do titule najbolje sportašice stoljeća u Hrvatskoj! Zlato na 100 m prsno u vremenu novoga olimpijskoga rekorda 1:15.8, i srebro na dva puta dužoj dionici (2:46.4) šokirali su svih, Đuku najviše. Izrazi lica, suze, trenuci nevjerice u cilju, svima su trajno utisnuti u sjećanje. Kao i doček na splitskoj Rivi. Ne znam kojim bih riječima opisala ono što sam tada osjećala. Svi ti razdragani ljudi, brodice, pola Splita došlo je pozdraviti me. Sve je bilo spontano, nenamješteno. Od srca. Sjećam se, vozili su me u iznajmljenom mercedesu, sav se "ruvina" dok je prolazio kroz gužvu. Obećanja su stizala poput lavine, stvar prestiža bila je tada tko će zlatnoj Đuki uručiti ljepši dar. Na žalost, od lavine je ostala tek poneka gruda. I pregršt gorkih uspomena. Malo toga sam dobila. Prošla sam najgore od svih. Pisalo se da će vas nagraditi ljetovanjem na Kanarima. Ma, koji Kanari!? Tamo je išla "neka druga Đurđica", ja nisam. Mršavo sam prošla. I sombrero su mi "posudili zauvijek", ostala sam bez lijepe uspomene. Đurđica danas živi i radi u Locarnu. Supruga je Ivi Gabrilu, majka četvero djece. Pa ipak, miljenik je mali rotweiler. Orh je ljubimac obitelji, naša zadnja prinova. Infišala san u njega, evo i sad mi odrišije špigete. Kćerka Anamarija Petričević bila je višestruka prvakinja i rekorderka, druga kći Ivana (15) najbolja je u Švicarskoj, baš kao i sim Luka (18), dok se Nikola (20) ostavio plivanja. I suprug

U SPLITU ODIGRAN PRVI FINALNI SUSRET HRVATSKOG VATERPOLSKOG KUPA VIHOR SA ZENTE ZA PLUS 5 HAJDUK PRED BOGATOM »ZIMSKOM« AKTIVNOŠĆU IGRAČKA LISTA MORA SE SMANJITI: SUKNO I ŠKARE U RUKAMA ŠURJAKA EUROLIGA KOŠARKAŠA - 10. KOLO KOŠARKAŠI SPLITA CROATIA OSIGURANJA TRIJUMFIRALI U MILANU RASTUŽILI KOBEA BRYANTA!? ZADRANI EKSPRESNO SVLADALI ACHILLEASA Nedorasli Ciprani ĐURĐICA BJEDOV NAKON NAJAVE DA JE NAJBLIŽA NASLOVU SPORTAŠICE STOLJEĆA: GUŠTAT ĆU, SILNO GUŠTAT! BIRAJTE SPORTAŠE STOLJEĆA U HRVATSKOJ I DALMACIJI Iz Salt Lake Cityja za Ćosića i Vukasa Tomislav Lozančić iz Salt Lake Cityja je glas za najboljeg sportaša stoljeća u Hrvatskoj podijelio na Krešimira Ćosića i Bajdu Vukasa, u Dalmaciji je primat dodijelio Vukasu i Daniri Nakić te Barbari Jelić u konkurenciji najboljih hrvatskih sportašica. Javljaju se čitatelji sa svih strana svijeta — Irena Vukušić i Mario Mekdoud iz Francuske, Vladimir Mustapić iz Švicarske, Patrick Dittmannn iz Njemačke, Leopolod Filipović iz Australije, Ivan Kulušić iz Kanade , Stijepko Tokić iz SAD (Houston)...

je bivši vaterpolist Poška. Đuke je trener u Flippers Teamu u Locarnu, zlatna olimpijka, supruga vaterpolista, majka četvero plivača-ica. Ima li kompetentnije osobe za povući paralelu između plivanja šezdesetih i plivanja devedesetih? Ne volim takve usporedbe. Sve je danas drugačije. Tehnika, materijal, metodologija, ishrana... Jedino su sportaši u duši ostali isti. S istim idealima, istim željama. Neće ni o imenima svojih kandidata za sportaše stoljeća. Ne bih nikoga izdvajala. Svatko je na svoj način u datom trenutku dao svoj doprinos nekomu uspjehu. Sekunde, milimetri, koševi, zgodici i goli rezultati meni nisu jedino mjerilo. Na sportaše gledam kao kompletne osobe, na njihove ljudske kvalitete. Kod onih najboljih jako je bitno kako su se poslije znali nositi s uspjesima... Dugo je izvan Splita, no naglasak je ostao fetivi splitski. A kakav bi bio? Prominiš li dušu, gotov si! Sritna sam što san rođena u Splitu. Godi mi doli, u Splitu mi je uvik bilo lipo. http://www.croatia.ch/drustva/hkk/060411_libra_9.php ĐURĐICA BJEDOV GABRILO PAMETNOM JE ČOVIKU DOVOLJNO REĆ JEDANPUT Đurđica Bjedov najuspješnija je hrvatska plivačica svih vremena. Na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. godine na 100 m prsno postavila je olimpijski rekord s vremenom 1:15,8 min i osvojila zlatnu medalju. Na 200 m prsno osvojila je srebro rezultatom 2:46,4 min. Ime Đurđice Bjedov u to je vrijeme bilo pojam u Splitu i ostatku svijeta. Danas Đurđica povučeno živi u Tesinu u krugu svoje obitelji. Vjerujem da svaki čovjek nosi u svom sjećanju trenutak u životu koji mu i nakon mnogo godina natjera suze radosnice na oči. Je li osvajanje olimpijskog zlata i obaranje olimpijskog rekorda za Vas bio taj trenutak ili taj duboki osjećaj pripada nekom sasvim drugom, privatnom trenutku? Privatnom! Izuzevši kontakte, roditelje i djecu...to je more, miris mora, vjetar, Split....samo to. Na medalju sam jako ponosna jer je ostala čista, neokrnjena i ničim uprljana. A kako je sport ušao u Vaš život? Postala sam sportašica zahvaljujući svome ocu. On je bio predani i veliki sportaš, pravi idealist, u duši pošten, u tijelu sportaš. Bio je osnivač POŠK-a u Splitu. Nas djecu je uvijek vodio sa sobom i u nama gajio sportski duh. Natjecali smo se tko će prvi naći prve šparoge pa bi taj bio prvak šparoga ili tko će se prvi okupati. Nedjeljom smo išli na Bačvice (kupalište u Splitu, op.red.) pa bi brali školjke od kojih se kod kuće kuhao rižoto. Otac nas je uvijek imao pod kontrolom. Koliko braće imate? Imam sestru i brata, a ja sam srednja. Međusobno smo se tako uvijek igrali i pomalo takmičili, tko će opaziti prvu školjku, najljepši cvijet. Nikad nije bilo prevare. Tek kasnije sam shvatila kako je otac znao namjestiti šparogu onom kojem je najslabije išlo pa bi ga vodio do nje, ili bi našao stijenu gdje je bilo najviše školjaka koju je najslabijem pokazao, a da to nikad nismo primijetili. Kad je bio u POŠK-u, opet smo bili s njim. Tako danas i moja djeca. Da sviram glasovir, vjerojatno bi i oni svirali. Ovako im je bazen bio dnevni boravak. Znači da se i Vaša djeca bave plivanjem? Svi! Svi su prošli određene faze, nažalost nisu završili kako su mogli, ali tako je to u životu. Posjećujete li danas ili pratite olimpijske igre? Da, obavezno. Preko televizije. Olimpijske igre su vrhunac za sportaša, a ja sam u duši pravi pravcati sportaš. Pratite li samo vodene sportove ili sve? Manje više sve. Neki sportovi me ne zanimaju, za neke mislim da im nije mjesto na olimpijadi. Tako mogu uvrstiti i picigin... Što mislite o hrvatskom sportu? Kad netko provede petnaest godina izvan domovine, mislim da nema pravo davati svoje mišljenje. Znam ono što mi pričaju ili što pročitam, ali kad ne mogu sudjelovati u stvaranju svoga stajališta, nemam pravo ni komentirati. Bili ste veliki entuzijast u sportu. Što mislite, kada je sport prestao biti aktivnost u slobodno vrijeme i postao posao, da ne kažem business u negativnom smislu riječi. Mislim da sam onomad pobijedila jer sam u određenom trenutku bila jača od drugih. Ne fizički. nego u snovima. Ostali su imali su bolje trenere, bolje pripreme i bolje uvjete, ali je moje srce bilo bolje i volja jača, volja da sanjam više od njih. Možda su oni nešto morali, a ja sam nešto željela. U tome je velika razlika. Bila bih najsretnija kad bi se sport vratio tamo kamo pripada. Ne da odlučuju sprave, vitamini i da ima zloupotreba. Mlad svijet je danas manipuliran, uvidjeli su da sport može biti način lake i brze zarade, preskačući nažalost najbitnije stvari u sportu. Ne znam ostaje li im išta poslije svega osim novaca. No, to je i stvar izbora. Osobno se nikad nisam prodala. I nikad neću. Današnji vrhunski sportaši zarađuju milijunske svote... Kako koji, neki previše, a neki premalo. Je li to proporcionalno uloženom trudu? Ne, apsolutno ne, uvjerena sam da ne.  Jedan tenisač zarađuje milijarde.... A jedan plivač sigurno više radi od njega, a kad je prvi, neće dobiti niti trećinu od tenisača koji je stoti. To je business, način na koji se sport prezentira, tu je televizija... Ne znam zašto tenis da, plivanje ne, nogomet da itd. Možda bi netko ipak trebao postaviti određene granice, jer kad se izgube granice onda je teško. Da Vam kojim slučajem ponude, biste li pristali biti predsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora? Hm! Nisam nikad o tome razmišljala. Bih! Jednostavno bih se borila za ono u što vjerujem, sportsko poštenje, vjeru u sport i sportske ideale, vjeru u mlade. Koliko bih u tome izdržala, to je drugo pitanje. I koliko bi mi za to dali vremena. Jer, slaba sam u diplomaciji, a u politici još gora. Mogla bih praviti kompromise do određene granice, no kad bi se taklo u ono u što vjerujem, ne bi bilo kompromisa.  A da Vam se ponudi mjesto trenera nekog hrvatskog plivača? Sigurno da bih to mogla biti. Ali u tom slučaju se ne radi samo o treneru, već o cijelom timu kojeg moraju voditi isti ciljevi, isti ideali i vjera. S mladima se može raditi, može ih se voditi i kontrolirati. Konačno, ovamo sam stigla kao trener. No ovdje su drukčiji uvjeti i način rada, mentalitet i kultura, pa kao trener nažalost nisam mogla raditi. I baš zato što nisam pristala na određene, suštinske promjene u načinu rada, u ime ljubavi i poštenja rekla sam: Ne, povlačim se i radit ću nešto drugo. Što radite? Učim ljude plivati; majke s bebama od četiri mjeseca, djecu, odrasle; radim gimnastiku u vodi i acqua fit, sve što je povezano s pokretom u vodi. Ali sam se potpuno makla od takmičenja. Iako sam se borila da ostanem u tome. Borila sam se do neke granice i sve sam probala i kad sam uvidjela da ne ide, makla sama se. Ja, koja sam možda imala najveća prava na sve, rekla sam ne. Svoje sam propatila, a potom se okrenula na drugu stranu. Na toj strani imam uspjeha, možda baš zato što sve učim da se radi srcem i osmjehom, što ih ne tretiram kao robote, što ih pitam kako su. Znam napamet oko tri tisuće imena. Kako znaš, pitaju me. Jer mi je stalo - kažem. A kad si s nekim tri-četiri godine, onda je normalo da ga pitaš kako si, ili kad nekome umre mama da mu izraziš sućut, a ne da činin fintu da nije ništa. A ovdje je to drugačije. Tako sam se prebacila na drugi kolosijek, ali sam još u vlaku, tandrljam, bi se kod nas reklo. Gledajući ove godine doček naših zlatnih rukometaša, često se postavljalo pitanje sportskog čuda - Splita. Postoji li ono i u čemu je tajna? Ma sve se umišalo. Kad su, npr., došli mene dočekati i vidjeti, trebao je to biti doček sportaša. Ali su me mnogi ljudi na položajima razočarali jer su dočeke i susrete izmiješali s politikom. Što mene imaju dočekivati političari? Kad se dočekuje sportaš, onda sve treba biti u znaku sporta. Ne smije se sport zloupotrebljavati, koristiti za druge ciljeve i svrhe. Sport treba ostaviti sportu. U svojim dočecima ipak najradije pamtim svakodnevne ljude, bakice koje su jedva hodale, a došle su na susret da vide koja je to mala osvojila zlato. Bilo je prilično teško pronaći Vas. Je li Vaša osobna želja da živite anonimno ili su Vam prilike u domovini priječile pristup u javni život? Uvijek kažem da je pametnom čoviku dovoljno reći jedanput. Rekla sam da mogu i da bih, a ne moram to ponavljati stotinu puta. I neću za nikime trčati, moliti, nikoga zivkati, jednom rječju neću se nametati. Tko je htio, shvatio je da sam bila spremna angažirati se, jer sam to rekla jasno i glasno.  Kada i zašto ste došli u Švicarsku? E, ne dirajte u rane. Jednostavno! Ana je išla studirati u Ameriku, a to je trebalo platiti. Eto! Novac je bio u igri, mada uvijek kažem ni prodana ni podana. Nemam ništa, ali sam vjerna svojim načelima. Imam sebe. Iako mnogi cijene više ono drugo.  ĐURĐICA BJEDOV GABRILO - danas Švicarska nije baš neka plivačka zemlja; ne biste li možda bolje prošli npr. u Njemačkoj? Imam 58 godina i moram još izdržati četiri, pet godina dok moja kći ne završi fakultet. Onda se vraćam dolje, oću umrit ka čovik u moj Split, ništa mi drugo više ne triba. Još da proživim koju godinu da se nauživam boja i mirisa. Ja vam obožavam Split. Ako moja kći završi u podne, u podne i pet se putuje. Umrit doli! A oni će vjerojatno svi ostati ovdje. Kad sam svoje četvero djece dovela ovamo, nisam ih pitala za dozvolu. Odluka je bila moja. Sada imaju pravo odlučiti sami. Mi smo bili prva generacija i prošli smo svoj pakao, njima je lakše, oni su napola Švicarci, nažalost, naradost... Koliko su imali godina kad su došli? Ivana je imala 5, Luka 7, Nike 16, a Ana je tada bila u Americi i došla ovamo s 20. Ivana misli na talijanskom, kod kuće govorimo ovako ka šta ja govorin, napola splitski. Kad se raspričamo, to je za umrit od smija. Koliko god mi teško palo, ne smijem im reći da se vrate, već im moram ostaviti slobodu da sami odluče. Imam već i unuka od tri godine, pravi mali anđeo. Čitala sam da imate dva rottweilera. Nisu li opasni? To je predrasuda. Moji psi su moja velika radost. Jedan je mužjak, star pet godina i ima pedeset i osam kila. Doista je velik, ali spava mi u krilu. Pravi je anđeo. On me spasio. Uvečer me čeka, noću kad mame više nije bilo, kad sam plakala, on je bio kraj mene. Osjeća kad mi je teško. Svako jutro oko šest kad više nije mrak idem s njima u šetnju. Uvijek smo htjeli imati psa, ali ne one malih pasmina. Ovdje ne smijem ni reći kako ih zovemo. Radi njih smo unajmili malu kuću koja ima vrt. Psi su velika obaveza. Ne može se desiti da nekamo odemo, a da oni nisu zbrinuti. Je li Vaš muž ljubomoran na pse? Je, je (smijeh). Katkad se diže iz kreveta jer pas s nama spava i tako se raširi, da se moj muž mora prošetati. Sad imamo i ženku, zovemo je Mala. Prava luda kuća. Ali sve je dobro dok ne smetamo drugima, a i unuk se već tako navikao na njih, pa sve po njima jaši. Razgovor vodila Vesna Kuščer Čisar Preuzeto iz Libre broj 9, časopisa Hrvatskog kulturnog kluba Baden Da! Da! Đuke naša! ... mi smo Vam dvi ovdi uru vrimena isplivale ... i ono šetam radi terapije... Đuke naša! Jeli Ona živa? Ma znate kako izgleda! Svaka joj manekenka može zavidit na izgledu. Na Njenom tijelu. Ozbiljno? Ona je četvero djece rodila ... ali Ona vam uru vrimena šeta ... ono kad prođe trajekt ... (valovi šta vas tuču dok ste u moru a izazva ih "trajekt", op.a.)... i trebala sam ja poć - ja sam Vam u četvrti misec palaE?tek u jedanajsti sam se operirala. Tribala sam ja prije poć na operaciju pa šetat ... onda ovo: puno robe na sebi ... hodala bi *** skinit sa sebe. Meni je pokojna baba volila otić u ono blato na Mornara. Jeste li Vi doli išli? Nisan. Ja san Vam rođena u Radunici, sada živim kraj hotela Park i uvik sam Vam ovdi ... jer moram doć se ovdi kupat. Poslin dođu oni piciginaši. Oni gledaju di će mu balun a ne ko će proć, znate? Znači, ne volite ih? Ne! Dapače (da kuče, da mače, op.a.) dapače! Volim ih! Ali - ne mogu oni mene gledat di ja šetam, oni gledadu balun. Znači oni Vam i u srcu i ovdi imaju mista. Bravo! Nego šta! Kad je bilo prvenstvo bila sam gledat. Kako ne! ... je. Ja sam Vam ovdi uvik! ... ja nemam mogućnosti imat pasa. Meni su pasi posebno interesantni. Oni veliki, oni mali i - odma se znaju - a mi - neka je čovjek malo drukčije boje kože, neka je druge vjere, neka je ... odma, odma se distanciramodobro pasi su tu u prednosti, oni ćute auru, ćute tu ljudskom oku nevidljivu energiju, osobnostma mi bi trebali učit od njihslažem se! Ništa, lipi moj (šta će bidna; stara i ćorava, op.a.), ako vidite u Škver moga Borisa ... i recite Vi meni, baš sam postavila to pitanje na Facebooku, šta mu znači otpremnina? Je li vam to putna karta ... za nepovrat.Tako je! Putna karta za pakao! Ja Vam imam 51 godinu točno danas (19. veljače, op.a.)sve najboljefala Vam lipa i di ću ja? Moj je sin pedesetčetvrto ... koje ste Vi onda godište? 62. I rođen sam Vam na pasje groblje. Na Brda. Jel se toga sićate?... ??? ... Pasjeg groblja na Brda? ...??? Zvalo se Pasje a tu su se odlagale strvine. Mikrolokacijski: Golemova nekadašnja danas Imotska? Tada su Brda bila daleko predgrađe Grada ... neznam. Eto, gospođo Senka B. lipa moja facebookfunice. Ja sam završija ovaj "službeni dio" našeg razgovora. Gasim mobitel opcija diktafon i sad možemo neslužbeno. i počeli smo i završili neslužbeno. A jesam se zajeba. Da je oto bilo snimit. Umrli smo od smija. Nas četvero. I ja. Pita me ona da kako se zovem. Ja Joj govorim Amir Šakić. Da koje je to ime i onda se siti, pa mi ispriča ... nije to za javnost. Hvala Vam gospođo Senka. Tražija sam i tražim vas i tražiću Vas opet jer mi je bilo tako lipo s Vama, babom od 80, facebook fanom, materom, Jugovinilkom, Raduničankom, prijom Đukinom ... šta je pasi interesiraju.